Pitao me jednom prilikom prijatelj u jednoj beogradskoj kafani: zašto su Hrvati takvi.
Kakvi? - pitao sam se ne znajuæi na kakvu takvost Hrvata toèno misli.

Imaju li Hrvati najlepše i najmodernije autoputeve?, odgovorio je protupitanjem. Imaju. Imaju li unutrašnji avionski saobraæaj?
Nisam, eto, nikad razmišljao o tome da u Srbiji nema domaæih letova. Da li su im plate dva do èetiri puta veæe od svih ostalih u regionu? Jesu. Jesu li jedini na belom šengenskom režimu i šeæu po Evropi bez viza? Jesu. Da li su praktièki na pragu Evropske Unije? Jesu. Da li im je državna televizija u odnosu na ostale u regionu, hm, televizija u boji? Jest.

Da li su bili treæi na svetu u fudbalu?, nastavlja prijatelj. Jesu. Da li su svetski prvaci u rukometu, vaterpolu i tenisu? Jesu. Imaju li Blanku, Janicu i Gorana Ivaniševiæa? Imaju. Imaju li najlepše more i najlepša ostrva u Evropi? Jebiga, imaju. Da li su pobedili u ratu? Jesu, rekoh, ubedljivo. Da li su nakon hiljadu godina dobili državu? Jesu. Da li su se jednom zauvek rešili Srba i Jugoslavije? Jesu.

Pa što su onda tako nadrkani? - poentira na kraju prijatelj iskreno nemoæan pred vlastitom spoznajom. Što su takvi namæori?

Moj beogradski prijatelj nije usamljen u takvoj percepciji Hrvata. Tezu o nadrkanim Hrvatima èuo sam u skitanjima Balkanom više puta, svaki put bez primisli, s iskrenom i dobrohotnom zavišæu, i jednako iskrenim i dobrohotnim èuðenjem. Da smo mi pobijedili u ratu, objašnjavaju mi Srbi, da imamo bilo kakvo more, a kamoli najljepše, da imamo takvu državu, klimu, ceste, aerodrome, plaæe, standard, televiziju, bijeli Schengen, Davis cup i broncu s Mundijala, bili bismo glavne lole u regiji. Lebdjeli bismo pola metra iznad zemlje, plaæali ture Hrvatima, naruèivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve crno. Imaju, na primjer, Severinu i Olivera Dragojeviæa.

Hrvatima, meðutim, ništa od toga ne može popraviti historijsko loše raspoloženje. Potvrdilo je to ovih dana i Gallupovo istraživanje, po kojemu su Hrvati uvjerljivo najnezadovoljniji narod u regiji.

Ništa njima, èini mi se, nije po volji: iako imaju uvjerljivo najviše plaæe, standard i BDP, gotovo šezdeset posto Hrvata - podjednako uvjerljivo najviše - nije zadovoljno svojim životnim standardom. I Albanci, o èijem standardu Hrvati dan-danas prièaju viceve, i Bošnjaci, kozmièki najebao narod, zadovoljniji su od Hrvata. Imamo najmanje povjerenja u Vladu, najmanje nas vjeruje da država ide u dobrom pravcu, i najviše nas misli da bismo u inozemstvu živjeli bolje.

Hrvati tako otprilike toèno odgovaraju znanstvenoj definiciji namæora, vjeèno mrzovoljne osobe koja do podne ne voli sebe, a od podne cijeli svijet. Do podne, eto, turobni i bezvoljni Hrvati rogoboreæi odgovaraju na pitanja Gallupovih istraživaèa o vlastitom životu, a od podne, na pitanja od drugima, kolutaju oèima, prave prezirne grimase i zaokružuju "ne": Hrvati ne vole Slovence; èetvrtina Hrvata ne bi u obitelj primila osobu druge rase ili vjere; šezdeset posto Hrvata ne bi kupilo srpski proizvod; gotovo polovica Dalmatinaca ne voli strance; Hrvatima su jedan put najneomiljeniji susjedi Srbi, pa Slovenci, drugi put Slovenci, pa Srbi; šezdeset posto Hrvata ne bi u Europsku Uniju; dvije treæine Hrvata ne bi na Balkan.

Ono što ne pokazuju ankete vidi se od prilike do prilike u svakodnevnom životu, u gostionicama, na forumima i nogometnim stadionima. Dok su nas mediji, recimo, uvjeravali da su Hrvati u kvalifikacijama za odlazak na Svjetsko prvenstvo navijali za Bosnu i Hercegovinu, u Vinkovcima su navijaèi izvjesili golemi transparent "Obrigado Portugal!" - naslaðujuæi se zadahu crknute krave s druge obale Save.

Od podne Hrvati ne vole Bosance, jer su im se popeli na vrh glave svojom alibi pozom ratne žrtve koju nitko ne voli, i koji su sami krivi za sve što im se dogodilo, ne vole Engleze jer su nas izdali na Bleiburgu i gurnuli u Jugoslaviju, ne vole Albance jer su primitivni plemenski mafijaši, ne vole Srbe jer su antieuropski samozadovoljni Balkanci, ne vole Slovence jer su bijedni austrijski prirepci koji ne žele Hrvate u Europskoj Uniji, ne vole Rome jer su lijeni lopovi koji ništa ne rade i sviraju kurcu, ne vole Èehe jer u naše jeftine zimmer-frei bunkere dolaze sa svojim wc-papirom i mineralnom vodom.

Svi u regiji nekoga nekako vole, makar i kriomice, Albanci vole Hrvate, Srbi i Crnogorci vole Dalmatince, Makedonci i Slovenci vole Srbe, svi oni vole blesave Bosance, blesavi Bosanci vole sve, samo Hrvati ne vole nikoga, ni druge ni sebe. Nisu pritom imali baš najtegobniju povijest, Bosanci su ipak najebali malo više, Srbi su u prošlom vijeku najprije izgubili pola muškog stanovništva, a onda èetiri rata zaredom. Makedoncima se država klima i trese kao Indonezija, Albanija ima èetiri puta manji bruto-društveni proizvod, pa ipak se od svih jedino Hrvati ne znaju opustiti i nasmijati.

Hrvati ne vole nikoga jer ih nitko ne voli, ne vole sami sebe jer nikoga ne vole, ne vole nikoga i ništa, oni jednostavno ne vole.
Napravite mali, neznanstveni ali pouèni eksperiment: ukucajte u Google fraze "Hrvati vole" i "Hrvati ne vole". Za sintagmu "Hrvati vole" pretraživaè æe vam na internetu pronaæi 5800 primjera, dok æe vam za "Hrvati ne vole" izbaciti èak 24500 stranica: Hrvati tako ne vole prati zube, èitati novine, raditi od kuæe, putovati na kredit i saditi kupus, ne vole volontirati, plaæati zdravstvo, javno prosvjedovati, podmirivati obaveze i koristiti kondome, ne vole web-standarde, peticije, inovacije, rizik, školu, ribu, buku, šeæer, promjene i avanture, ne vole ateiste, motoriste, šefove, homoseksualce i Hercegovce, ne vole zakon i red, autokampove, domaæi film, ekstravagantna odijela, polovne automobile, sado-mazo seks, odmor na svjetionicima, maslinovo ulje, talijansko pjevanje i Nikolu Karabatiæa, ne vole uspješne, ali ni siromašne, a iz nekog razloga, ubijte me ako sad znam zašto, ne vole ni grad Birmingham.

Ima li, doðavola, išta što Hrvati vole? Ima.

Vole biti nezadovoljni i grintavi: iako po Gallupovu istraživanju gotovo sedamdeset posto Hrvata misli da bi bolje živjeli negdje drugdje, po istoj anketi samo desetina bi zaista emigrirala kad bi imala priliku.

Zašto su, dakle, Hrvati takvi namæori? - pitaju moji beogradski prijatelji.

Nije to istina, odgovaram ja. To samo tako izgleda.
Hrvati, naime, ne vole novinske ankete i internetske upitnike.
Ni istraživanja javnog mnijenja.
Ne vole kad ih se išta pita.
I ne vole Gallupov institut.
Ni grad Birmingham.